Nikola Radić
HRVATSKO VAKUUMSKO DRUŠTVO
Berislavićeva
6, 10000 Zagreb
Uvod
Vakuumska znanost
i tehnika danas obuhvaća
široki spektar istraživačkih i industrijskih aktivnosti bez kojih današnja
civilizacija ne bi bila moguća. Zbog
starine i jednostavnosti pojma, generičko ime vakuum
zadržano je za cijeli niz
stanja razrijeđenog plina koja se od tlaka atmosfere koja nas okružuje asimptotski
približavaju ka idealnom “prostoru bez materije”. Kroz mnogo stoljeća se na pitanje o postojanju
(zrako)praznog
prostora odgovaralo sa Aristotelovom uzrečicom “Priroda ne trpi vakuum”. Tek u 17. stoljeću nekoliko je
pokusa jasno pokazalo da je u hermetičkim posudama moguće proizvesti stanje
koje se približava današnjem shvaćanju vakuuma. Oko 1640. Gasparo Berti je
napravio uređaj koji je u biti bio vodeni barometar, eksperiment koji je
koristeći živu i sa mnogo uvjerljivijim rezultatom 1643. ponovio Evangelista
Torricelli, te tako postao rodonačelnik istraživanja tlaka Zemljine atmosfere.
U isto vrijeme Otto v. Göricke je u Njemačkoj razvio “zračnu pumpu” kojom je
mogao iz hermetičkih posuda isisati zrak do podtlaka koji je omogućavao
dramatičnu demonstraciju sile atmosferskog tlaka u eksperimentu sa tzv.
magdeburškim kuglama. Time je
prirodoslovlje od samog početka racionalizma u znanosti obuhvatilo i “znanost i
tehniku vakuuma”, bez koje je moderna znanost i tehnika nezamisliva.
Poznavanje vakuuma u Hrvatskoj
u natuknicama
Podaci o poznavanju
postignuća u istraživanjima vezanim za vakuum i o sudjelovanju u njihovom
napretku su za Hrvatske krajeve nedovoljno istraženi i fragmentarni.
Nesumnjivo je da su hrvatski znanstvenici koji su radili izvan domovine
mogli biti upoznati sa najnovijim dostignućima. Ruđer Bošković je u Rimu
zasigurno imao prigodu upoznati se sa tada najmodernijom vakuumskom
opremom. Josip Franjo Domin, profesor fizike na Akademiji u mađarskom
Györu, je u svojoj Fizikalnoj
Raspravi o postanku, naravi i koristi umjetnog zraka iz 1784 (slika1),
pisao malo prije toga otkrivenu (F.
Fontana 1772) pojavu sorpcije/ upijanja plina na izžarenom drvenom ugljenu
u poglavlju “O novoj vrsti pneumatskih pumpi”.
Slika 1: Naslovnica knjige J.F.
Domina: Fizikalna Rasprava o postanku, naravi i
koristi umjetnog zraka
Veliki skok u vakuumskim
istraživanjima koji se dogodio se u drugoj polovici 19. stoljeća kada su
otkriveni izvanredni učinci prolaska električne struje kroz razrijeđene
plinove: plinski izboji (Geissler), katodne zrake (Plücker 1859), kanalne zrake
(Goldstein, 1886), X-zrake (Röntgen 1894) odrazio se i u Hrvatskoj. Vinko
Dvoržak, prvi profesor fizike na 1874. ponovo osnovanom Sveučilištu u Zagrebu,
opskrbio je katedru fizike nizom demonstracijskih instrumenata, među njima i
mnogima iz vakuumske tehnike (slika 2).
Uz svoj osnovni interes za
akustiku, Dvoržak je vrlo rano u Zagreb nabavio (1896) i primijenio za
snimanje kostiju (1897) Röntgensku cijev za radiograme. Otkriće žarulja sa
žarnim nitima i njihova proizvodnja među prvima je industrijskim primjenama
vakuumske tehnologije. Franjo Hanaman je u suradnji s Dr. Justom iz Beča
tome dao nazobilazan doprinos postupkom proizvodnje volframske niti kao
žarnog elementa.
Slika
2: Zračna crpka “Geryk” iz 1902. godine (Tehnički
muzej,
Vakuum tehnika u Hrvatskoj u
doba začetaka industrije
Društvo inženjera i arhitekata
u Hrvatskoj i Slavoniji još je 1898. odlučilo da se obrati Vladi sa molbom za osnivanje
Visoke tehničke škole u Zagrebu. Ipak, Visoka tehnička škola utemeljena je tek
1919., a 1926/27. pretvorena je u Tehnički fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
Zavod za fiziku i fizičku kemiju je od njegova osnutka listopada 1920. vodio
Dr. Ivan Plotnikov, svjetski uvažen znanstvenik u području fotokemije. Zavod se 1923. uselio u novu
zgradu na Marulićevom trgu gdje se u dijelu Zavoda sa opremom za električna
mjerenja nalazio i visokovakuumski
uređaj za izvođenje pokusa (slika 3). Iako su nam pobliži podaci nepoznati, to
je bio jedan od prvih vakuumskih uređaja namijenjen znanstveno-istraživačkom
radu u Hrvatskoj.
Slika 3: Laboratorij za
električna mjerenja Zavoda za fiziku i
fizičku kemiju Tehničkog fakulteta u Zagrebu, iz Spomen-knjige “Tehnički
fakultet u Zagrebu 1919-1929”.
Malo nakon toga vakuumska
tehnologija se počela uvoditi i u industriju: od 1929. u Zagrebu se vrši
regeneracija električnih žarulja a 1932. utemeljena je i “Domaća industrija
sijalica”. U svijetu je vakuumska znanost
i tehnika napredovala krupnim koracima: razvitak radiodifuzije temeljene na
cijevnoj elektronici, znanstvene instrumentacije, i drugih primjena poticao je
razvitak uređaja za postizanje sve boljeg vakuuma i njegovo mjerenje.
Razdoblje nakon Drugog svjetskog
rata
Nakon drugog svjetskog rata u
Hrvatskoj su modernizirane postojeće i uvedene nove vakuumske tehnologije:
Tvornica električnih žarulja je počela proizvoditi elektronske cijevi 1950.,
fluorescentna rasvjetna tijela 1954., a katodne cijevi 1962. U elektrotehničkoj
industriji “Rade Končar” razvijana je proizvodnja živinih ispravljačkih cijevi.
Druge industrijske tvrtke koristile su vakuumsku opremu za proizvodnju
različitih kemijskih, farmaceutskih i prehrambenih proizvoda. Početkom
pedesetih godina utemeljen je vodeći znanstveno-istraživački institut u
Hrvatskoj “Ruđer Bošković”. Izgradnja nekoliko velikih istraživačkih uređaja
(neutronskog generatora, ciklotrona) tražila je poznavanje i uporabu
najmodernijih dostignuća iz područja vakuumske znanosti i tehnike. Iz naraslih
potreba razvila se svijest o važnosti vakuumske tehnike u razvitku Hrvatske
industrije.
Predstavnici industrije i
znanosti iz Hrvatske, ing. Branko Jemrić iz TEŽ-a, Dr. Milena Varićak iz
Instituta “Ruđer Bošković” te B. Volf, su uz trojica kolega iz Slovenije
sudjelovali su na Prvom Međunarodnom Vakuumskom Kongresu održanom 10-13. lipnja
1958. u Namuru u Belgiji. Kongres je organizirala International Organisation
for Vacuum Science and Technology, a Dr. M. Varićak je sudjelovala sa zapaženim
izlaganjem svojih rezultata na uporabi termistora za mjerenje niskog
tlaka. Na VIII. Plenumu Saveza mašinskih
i elektrotehničkih inžinjera i tehničara Jugoslavije (SMEITJ) održanom 1960.
prihvaćen je prijedlog za osnivanje “Jugoslavenskog centra za vakuumsku
tehniku”. Stručnjaci za područje vakuuma iz Hrvatske sudjelovali su na Prvom
Jugoslavenskom Kongresu o Vakuumskoj Znanosti, organiziranom od strane
Slovenskog Vakuumskog Društva i održanom u Ljubljani 20.-22. listopada 1960.
Jugoslavenski centar za vakuumsku tehniku (JCVT) utemeljen je dan nakon
održavanja prvog kongresa, a pristupili su mu pojedinci i grupe istraživača iz
Hrvatske. Iako tada još formalno neorganizirani, hrvatski vakuumski stručnjaci
su bili stalna i stabilna grupa fizičara i električnih inženjera koju je na
neki način koordinirala i predvodila Dr. Milena Varićak (slika 4).
U to vrijeme glavni interes
je bilo unapređenje postizanja i mjerenja vakuuma, a u razdoblju 1952-1960
iz Hrvatske je objavljeno 15 radova (8 u inozemnim publikacijama) iz toga
područja. Na II. International Vacuum Congress, održanom 1961. u
Washingtonu, U.S.A., jedini sudionik iz tadašnje Jugoslavije bila je Dr.
Milena Varićak iz Zagreba, sa izlaganjam o uporabi poluvodiča u visokom
vakuumu. Zbog toga je pismo o formiranju International Union for Vacuum
Science and Applications (IUVSTA, 8. prosinca 1962.) i poziv za pristupanje
nacionalnog vakuumskog društva bio upućen upravo njoj.
Slika 4: Prof.Dr. Milena
Varićak (1903-1971)
Kao preduvjet za pristupanje
novoformiranoj međunarodnoj stručnoj udruzi
International Union for Vacuum Science, Technique and Applications
(IUVSTA), JCVT se početkom 1963. transformirao u Jugoslavenski nacionalni komitet
za vakuumsku tehniku (JUVAK). JUVAK je zamišljen kao organizacija vakuumskih
društava iz Slovenije, Hrvatske i Srbije, i ta tri društva dijele njegovu
povijest (u nejednakim udjelima) do njegova ukinuća u 1992. godini. Hrvatski
znanstvenici i stručnjaci sudjelovali su u većini aktivnosti JUVAK-a i redovito
pohađali Jugoslavenske vakuumske kongrese, kojih je 11 organizirano u razdoblju
1960-1990.
Hrvatskim stručnjacima trebalo
je malo duže da se formalno organiziraju. U studenom 1964. godine, grupa
inženjera iz Elektrotehničkog instituta “Rade Končar” i predstavnika uvoznika
vakuumske opreme osnovali su Sekciju za vakuumsku tehniku Hrvatske –
prethodnicu današnjeg Hrvatskog vakuumskog društva. Stjecajem okolnosti,
znanstvenici pri tome nisu sudjelovali. Za predsjednika Sekcije izabran je ing.
Zlatko Bobetić iz Elektrotehničkog instituta “Rade Končar” (slika 5), koji je
tu dužnost obnašao do 1971. godine.
Dvije godine kasnije,
Sekcija je organizirala 3. Vakuumski kongres JUVAK-a u Zagrebu. Uz Kongres
je 28. rujna 1966. održan i 8. Sastanak Izvršnog Savjeta IUVSTA-e – prva
izravna veza između međunarodne Unije i hrvatskih stručnjaka. Na kongresu
su, između ostaloga, prikazani rezultati istraživanja u području tankih
filmova koja su upravo uzela maha u Hrvatskoj (Dr. B. Marković, IRB). Poslije
kongresa organizirana aktivnost Sekcije je postupno zamirala. Slika
5: Ing. Zlatko Bobetić, prvi predsjednik Sekcije za vakuumsku tehniku Hrvatske (1964-1971).
Nakon 1971., Sekcija je bila
praktično ugašena tijekom nekoliko godina. Nastavljači organizacijskih
aktivnosti Sekcije bili su istraživači sa Fakulteta strojarstva i brodogradnje
(Dr. B. Liščić, Dr. L. Karbić), koji su početkom sedamdesetih radili na obradi
metala u vakuumu u okviru tada saveznog projekta “Vakuumske tehnike i
tehnologije”, i stručnjaci koji su se bavili liofilizacijom u prehrambenoj i
farmaceutskoj industriji. Usprkos tome, stalna aktivnost u području
istraživanja poluvodičkih (Dr. M. Peršin) i optičkih (Dr. A. Peršin) tankih
filmova i snažan razvitak teorije u području znanosti o površinama (Dr. M.
Šunjić i suradnici) omogućavali su sudjelovanje hrvatskih znanstvenika na
mnogim međunarodnim i domaćim znanstvenim skupovima tijekom sedamdesetih godina
20. stoljeća.
U međuvremenu se organizacija
stručnih udruga na državnoj razini morala uskladiti sa “federalnim” ustrojem
koji se uspostavio u Jugoslaviji. Uslijed osipanja članstva, Sekcija za
vakuumsku tehniku Hrvatske nije mogla slijediti Društva za vakuumsku tehniku
Slovenije i Srbije i reorganizirati se prema novim pravilima. Zbog toga što je
novi Statut definirao JUVAK kao savez najmanje tri vakuumska društva, potreba
za revitalizacijom Hrvatske vakuumske organizacije postala je akutna. Kao
rezultat toga, na sastanku stručnjaka za vakuumsku znanost i tehniku iz
industrije i istraživačkih institucija Društvo za vakuumsku tehniku Hrvatske
(DVTH) je obnovljeno 20 srpnja 1978. godine. Za prvog predsjednika DVTH-a
izabran je ing. Rajko Stojanović (slika 6).
Glavni ciljevi Društva za vakuumske tehniku Hrvatske
bili su poticanje stručnog rada i suradnje svojih članova, povezivanje sa
srodnim organizacijama te iniciranje tečajeva iz vakuumske znanosti i
tehnike na različitim razinama. Za vrijeme 8. Vakuumskog kongresa u Bledu
(Slovenija) 26. listopada 1979. godine, formiran je novi JUVAK kao Savez
društava za vakuumsku tehniku Slovenije, Hrvatske i Srbije. Društvo za
vakuumsku tehniku Hrvatske je 9. svibnja 1980. primljeno u Savez inženjera
i tehničara Hrvatske kao interdisciplinarni član. Kao manifestaciju novoga
poleta, DVTH je organiziralo 9. Vakuumski kongres u Zagrebu 13.-15.
listopada 1983. godine sa stotinjak sudionika.
Slika 6: ing. Rajko Stojanović
(1920-1999), predsjednik Društva za vakuumsku tehniku Hrvatske 1979-1990.
Uskoro nakon toga DVTH je
ponovo zapalo u organizacijsku krizu. Konsolidacija je pokušana kroz aktivnost
na osnovnom nivou – organizacijom obrazovnih stručnih tečajeva i informiranjem
potencijalnih članova. Nekoliko tečajeva sa različitom razinom stručnosti
oganizirano je tijekom druge polovice osamdesetih godina. Tečajevi su privukli
znatan broj sudionika, kako onih bez ikakvog predznanja tako i stručnjaka koji
su željeli unaprijediti svoje znanje. Znanstvenici iz istraživačkih institucija
(Institut “Ruđer Bošković”, Institut za fiziku) su se kroz tečajeve sve više
uključivali u djelatnosti DVTH-a.
U pogledu
znanstveno-istraživačkog rada, teme iz područja tankih filmova su nastavljene a
eksperimentalna znanost o površinama je doživjela intenzivan rast, dok su neka
dotadašnja područja aktivnosti postupno gubila na važnosti. Tijekom 1982/83.
izgrađeni su prvi ultravisokovakuumski sistemi u Hrvatskoj. Na Institutu za
fiziku M. Milun i P. Pervan su izgradili sistem opremljen masenim spektrometrom
za ispitivanje termalne desorpcije, a na Institutu “Ruđer Bošković” izgrađen je
ultravisokovakuumski sustav (Z. Šternberg), također opremljen kvadrupolnim
masenim spektrometrom, namijenjen ispitivanju isplinjavanja iz materijala za vakuumske sklopnike i
prekidače. Razvojna istraživanja na vakuumskim sklopnicima za elektroindustriju
“Rade Končaru” omogućila su dobivanje rezultata iz fizike vakuumskog
električnog luka na razini tadašnjeg svjetskog znanja (N. Radić).
Eksperimentalna površinska fizika dobila je snažan zamah nabavkom
ultravisokovakuumskog sistema za površinske elektronske spektroskopije (AES,
UPS, XPS) za Institut za fiziku 1985/86 godine.
Tijekom osamdesetih godina 20.
stoljeća hrvatska industrija je hvatala korak sa razvitkom u svijetu. “Rade
Končar” je planirao usvojiti proizvodnju vakuumskih sklopnih aparata,
surađujući u istraživanjima sa znanstvenim institucijama i tražeći vlastita
rješenja. Tvornica poluvodiča RIZ organizirala je proizvodnju integrirane
mikroelektronike i nabavila modernu tehnologiju za pripravljanje tankih filmova
(uređaj za magnetronsku depoziciju 1984, CVD 1985, ionski implantator 1985/86.)
. Uslijed nepovoljnih općih gospodarskih okolnosti oba ova poduhvata temeljena
na naprednoj vakuumskoj tehnologiji su nakon nekoliko godina ugašena.
Rezultat ovakvog razvitka bio
je pomak u sadržaju stručnog rada DVTH-a od inženjerskih prema
znanstveno-istraživačkim aktivnostima, te je na Godišnjoj skupštini DVTH-a
krajem 1990. godine za novog predsjednika izabran Dr. H. Zorc a za tajnika Dr.
M. Milun – oba iz znanstvenih instituta.
Vakuumsko društvo u samostalnoj
Hrvatskoj
U vrlo nepovoljnim okolnostima
(tijekom domovinskog rata) započeto je razdoblje nove aktivnosti
DVTH-a, koje se proteže do danas. Rješenjem Ministarstva pravosuđa i uprave Republike
Hrvatske od 19. ožujka 1991. godine DVTH je registrirano kao društvena
organizacija. Društvo za vakuumske tehniku Hrvatske je u suglasju sa Slovenskim
Društvom početkom 1992. odlučilo raspustiti JUVAK, te je podnijelo zahtjev za
prijam u članstvo IUVSTA-e kao samostalna nacionalna stručna organizacija.
Nakon kratkotrajnog razdoblja pridruženog članstva, DVTH je u punopravno
članstvo IUVSTA-e primljeno na 12. Općoj skupštini IUVSTA-e održanoj u den
Haagu 12. listopada 1992. godine. Za člana Izvršnog Savjeta IUVSTA delegiran je
Dr. H. Zorc. Od tada, DVTH nastupa samostalno u međunarodnim kontaktima i
uspostavlja suradnju sa srodnim društvima iz susjednih zemalja. U razdoblju
osamostaljivanja Hrvatske i Domovinskog rata, opće teške prilike su u velikoj
mjeri ograničavale veze sa svijetom i usmjeravale Društvo na domaću aktivnost.
Tijekom 1991., 1992., i 1994. održano je niz znanstevno-stručnih kolokvija na
kojima je širem auditoriju prikazana djelatnost članova Društva. Počevši od
1993. svake godine se održavaju bilateralni stručni susreti sa Društvom za
vakuumsko tehniko Slovenije – naizmjenično u Hrvatskoj i Sloveniji (Zagreb,
1993 i 1996). DVTH je također jedan od četiri suorganizatora Joint Vacuum
Conference – regionalnog znanstvenog skupa koji se u intervalima od tri godine
naizmjenično održava u Austriji, Sloveniji, Mađarskoj i Hrvatskoj. Nakon 1994.,
u teškim uvjetima financijske iscrpljenosti i nedostatne materijalne potpore
Ministarstva znanosti i tehnologije organizacijska aktivnost Društva malaksava.
Uslijed promjena u strukturi gospodarstva i industrije, znatan dio članstva iz
tih sredina se pasivizirao ili osuo. Zbog odlaska na duže boravke u inozemstvu,
H. Zorc i M. Milun daju ostavke na svoje dužnosti, a u travnju 1997. godine
odlukom Upravnog odbora za v.d. predsjednika DVTH-a imenovan je Dr. Nikola
Radić, sa Instituta “Ruđer Bošković” a za v.d. tajnika Dr. Petar Pervan sa
Instituta za fiziku u Zagrebu. Na Godišnjoj skupštini održanoj 8. siječnja
1998. obojica su izabrana sa mandatom od
4 godine, a usvojen je i novi Statut društva koje je jednoglasnom odlukom
Skupštine promijenilo ime u Hrvatsko vakuumsko društvo (HVD).
Niz bilateralnih susreta sa
slovenskim vakuumistima nastavljen je, a HVD je
organiziralo 6. Sastanak u Zagrebu (1998.), 8. u Puli (2000.) i 9.
Sastanak u Trakošćanu, 15. svibnja 2002. Broj sudionika i kvaliteta radova
prikazanih na ovim jednodnevnim stručnim susretima stalno raste, te počinje
privlačiti i sudionike iz susjednih zemalja. Hrvatsko vakuumsko društvo je
organiziralo 8th Joint Vacuum Conference of Croatia, Austria,
Hungary and Slovenia u Puli, 9-15. lipnja 2000. Oko 180 sudionika prezentiralo
je više od 200 znanstvenih radova, a Zbornik radova JVC8 izašao je kao redoviti
broj uglednog međunarodnog časopisa Vacuum. Stalni rast broja sudionika
na znanstvenim susretima koje (su)organizira Hrvatsko vakuumsko društvo pokazuje da je
aktivna jezgra istraživača ostala sačuvana kroz proteklo
razdoblje, te se u novim okolnostima i pomlađuje znanstvenim
novacima. Mnogi članovi HVD-a redovito
sudjeluju na međunarodnim vakuumskim konferencijama i međunarodnim znanstvenim
skupovima iz područja znanosti o površinama i tankim filmovima, a neki su bili
i pozvani predavači (Dr. B. Gumhalter, Dr. M. Milun).
Nova uprava Hrvatskog vakuumskog
društva izvršila je reviziju članstva koje se stabiliziralo na oko 75
pojedinačnih, te 7 skupnih članova. Nešto manje od polovice članova dolazi iz
tvrtki koje rabe vakuumske tehnologije u prozvodnji. Ostatak članova je iz
znanstveno-istraživačkih instituat i sveučilišta, i bave se pretežno
istraživanjima iz područja tankih filmova, materijala za elektroniku i znanosti
o površinama, ili samo rabe vakuum kao preduvjet za eksperimentalni rad.
Suradnja sa IUVSTA-om unaprijeđena je redovitim sudjelovanjem predstavnika HVD-a na polugodišnjim sastancima Izvršnog savjeta/ Executive Council, tijela koje upravlja aktivnostima i donosi odluke između Općih skupština IUVSTA-e. Inicijativom predstavnika HVD-a utvrđena su prava i pravila prevođenja edukacijskih materijala u vlasništvu IUVSTA-e. U dogovoru za dužnosnicima IUVSTA-e pokrenut je program financijske potpore nacionalnim vakuumskim društvima u organizaciji stručnih tečajeva, za čiju provedbu je u Odboru za obrazovanje IUVSTA-e zadužen predstavnik HVD-a, Dr. N. Radić. Kao znak priznanja za aktivni doprinos, Hrvatskom vakuumskom društvu povjerena je organizacija 93. Sastanka Izvršnog savjeta IUVSTA, koji je održan u Dubrovniku, 19-21. rujna 2003. godine.
Pogled na budućnost
Vakuum u svojim
različitim kvantitativnim inačicama se danas
široko koristi: Grubi vakuum (do tisuću puta razrijeđena
atmosfera) svakodnevno se susreće u pakiranju, prihvatu i prijenosu
različitih stvari, tiskanju i manipulaciji
papirom, u medicinskim uređajima itd. U
procesnim industrijama – kemijskoj, petrokemijskoj, farmaceutskoj, prehrambenoj, plastike, tekstilnoj i drugima – vakuum
do 10-2 mbar se široko koristi
u nizu proizvodnih postupaka. Industrija – metalurgija, toplinska obrada, laserske tehnologije, elektronskih cijevi, rasvjetnih tijela, hlađenja i klimatizacije, automobila – rabi
u svojim postupcima vakuum u rasponu 10-2-10-6
mbar. Konačno, pokretačka snaga gospodarskog razvitka i rasta najrazvijenijih zemalja – industrija poluvodiča i displaya,
koja svojim proizvodima omogućava izgradnju infrastrukture informatičkog doba – nezamisliva je bez vakuumskih tehnika i postupaka:
depozicije tankih slojeva različitim tehnikama, jetkanja, implanatacije itd. Njeni zahtjevi stalno rastu i
time potiču usavršavanje i razvitak novih
tehnologija. Tanki slojevi na
površini danas služe za poboljšavanje
ili modificiranje osobina niza materijala
(stakla, alata, ukrasa) ili kao materijali
izuzetnih osobina za pohranjivanje podataka, displaye i drugo. Pripravljaju
se postupcima u “vrlo visokom vakuumu” do 10-8
mbar, koji je nužan i za
rad niza analitičkih instrumenata (elektronskih mikroskopa, masenih spektrometara). Ultravisoki vakuum (10-10/10-11 mbar) je preduvjet za
funkcioniranje niza različitih površinskih spektroskopija, za kontrolirano manipuliranja atomima i molekulama,
i slične sofisticirane tehnike.
Nanoznanost, koja
uključuje i niz postupaka u vakuumu, danas
razvija tehnike za novu generaciju
proizvoda. Povezanost znanosti, istraživanja
i razvoja i industrije je
pri tome preduvjet gospodarskog i društvenog napretka. Na početku trećeg tisućljeća opće okolnosti u Hrvatskoj su se promijenile na bolje,
a znanstveni rad se našao u nešto povoljnijim
uvjetima – najbolje se to vidi po ulaganjima
u krupniju istraživačku opremu, oko koje
se mogu okupiti autohtone istraživačke grupe na programima
od nacionalnog interesa. U području vakuumske znanosti i tehnike tu
su napravljena dva krupna koraka:
u Institutu za fiziku je 2001. instaliran pretražni
tunelirajući mikropskop (STM),
a 2003. za Institut “Ruđer Bošković” nabavljen je istraživački
uređaj za pripravljanje različitih vrsta tankih filmova postupkom magnetronskog rasprašenje. Povezivanjem i umrežavanjem postojeće opreme i nabavkom nove,
te organiziranjem
kolaborativnih projekata koji uključuju znanstvenike sa različitih institucija (npr. nanoznanost) očekuje se polet istraživanja i uspostava široke
suradnje sa partnerima iz inozemstva.
Nadati se je da će u novom
ciklusu modernizacije i zasnivanja nove
industrije u Hrvatskoj znanje i iskustvo
istraživača koji koriste vakuumsku znanost i tehnniku
biti prepoznato i iskorišteno, te da će
se u rad Društva sve više uključivati
stručnjaci iz proizvodnje i ostalih
djelatnosti u kojima se vakuumska tehnika i tehnologija koriste.
Napisano: 2004.